Da dužina može da se trči na traci, pokazalo se danas.
Prešla sam 30km za 3h, ne silazeći nijednom sa nje.
Prešla sam 30km za 3h, ne silazeći nijednom sa nje.
Uopšte nije strašno. Čak je i pomalo mistično i zen. I jedinstveno je.
Kako sam vikend iskoristila za sve drugo sem za sport, minus me je stigao danas. Nisam bila sigurna kako bih ga nadoknadila, ali potajno sam se nadala da ću istrčati dužinu, makar kako. Trening na traci je već bio uplaniran, a velika dužina bila u sferi ideja, ali, mislila sam se, zašto ne? Da li bih ja to mogla da uradim?
Bacila sam se u potragu za iskustvima maratonaca i odmah su se izdvojila ova tri članka. And then, there's Dean Karnazes.
U 16h sam se zaputila ka teretani, još u tramvaju napola smišljajući strategiju, da probam svakako da nagazim 15km, da ciljam na 20km, a da se potajno nadam da ću da upecam 25km.
Jedna stvar je vodila drugoj. Kako sam stala na traku, neki dečko je prišao i pitao me koliko još imam, na šta sam ja bez razmišljanja odgovorila "dva sata". I plan je bio skovan - makar 20km. Dok sam polako gazila prvih dvadeset minuta, cilj se, nekako sam i bez mog znanja, pomerio 5km dalje, a da bih se osigurala da neću da vrdam i da mi vreme brže prođe skovala sam i drugi plan - da na svakih deset ili dvadeset minuta postavljam status na fejsbuku.
I bolje da o mom iskustvu govore statusi, njih tačno 11.
Šta sam radila?
Nisam gledala TV, iako sam u strategiji za danas zamislila da će on da bude glavna stvar, slušala sam samo muziku (i to četiri albuma predivnog Sufjana Stevensa - Illinois, Michigan, Seven Swans i The Age of Adz, baš tim redom; baterija mi se istrošila u poslednjih dvadeset minuta, mater joj, pa sam trčala - opet! - uz smrdljivi TDI radio), ni sa kim nisam pričala i sve vreme sam umirivala misli.
Neverovatno mi je prijalo.
***Edit (01.03.): tek malopre sam videla da sam u statusu, umesto "dva i po sata na traci", otkucala "sat i po na traci". Pa da znate da nije tako.