28. 2. 2011.

Mogu li trčati dužinu na traci? Naravno!

Da dužina može da se trči na traci, pokazalo se danas.
Prešla sam 30km za 3h, ne silazeći nijednom sa nje.
Uopšte nije strašno. Čak je i pomalo mistično i zen. I jedinstveno je.

Kako sam vikend iskoristila za sve drugo sem za sport, minus me je stigao danas. Nisam bila sigurna kako bih ga nadoknadila, ali potajno sam se nadala da ću istrčati dužinu, makar kako. Trening na traci je već bio uplaniran, a velika dužina bila u sferi ideja, ali, mislila sam se, zašto ne? Da li bih ja to mogla da uradim?
Bacila sam se u potragu za iskustvima maratonaca i odmah su se izdvojila ova tri članka. And then, there's Dean Karnazes

U 16h sam se zaputila ka teretani, još u tramvaju napola smišljajući strategiju, da probam svakako da nagazim 15km, da ciljam na 20km, a da se potajno nadam da ću da upecam 25km.

Jedna stvar je vodila drugoj. Kako sam stala na traku, neki dečko je prišao i pitao me koliko još imam, na šta sam ja bez razmišljanja odgovorila "dva sata". I plan je bio skovan - makar 20km. Dok sam polako gazila prvih dvadeset minuta, cilj se, nekako sam i bez mog znanja, pomerio 5km dalje, a da bih se osigurala da neću da vrdam i da mi vreme brže prođe skovala sam i drugi plan - da na svakih deset ili dvadeset minuta postavljam status na fejsbuku.

I bolje da o mom iskustvu govore statusi, njih tačno 11. 








 


***





Šta sam radila?
Nisam gledala TV, iako sam u strategiji za danas zamislila da će on da bude glavna stvar, slušala sam samo muziku (i to četiri albuma predivnog Sufjana Stevensa - Illinois, Michigan, Seven Swans i The Age of Adz, baš tim redom; baterija mi se istrošila u poslednjih dvadeset minuta, mater joj, pa sam trčala - opet! - uz smrdljivi TDI radio), ni sa kim nisam pričala i sve vreme sam umirivala misli.
Neverovatno mi je prijalo.



I definitivno ću probati ponovo.

***Edit (01.03.): tek malopre sam videla da sam u statusu, umesto "dva i po sata na traci", otkucala "sat i po na traci". Pa da znate da nije tako.

20. 2. 2011.

7 dana netrčanja - haiku.

Umor.

Sluzavo se mrdam po kući.
Noge su se bunile prvih par dana, a sada su i one odustale.
Ispitni roku, proćićeš i ti!

________________________________________

Slika "Children asleep on bed during square dance, McIntosh County, Okla. (LOC)", The Library of Congress. flickr.com

14. 2. 2011.

Trkački hlebić - Beskvasni integralni hleb



Odavno nisam bila oduševljena nekim receptom toliko da sam ga pravila pet puta za tri nedelje.

Prvu turu sam ispekla po receptu sa sajta Coolinarika.com (Integralni hleb bez kvasca), a onda sam svaki put pravila modifikacije osnovnog recepta (za početak, izbacila ulje i jogurt iz recepta)

Zašto trkački? Nosila sam ga jednom na Zajedničke treninge, gde smo zaključili da on predstavlja savršenu alternativu Bonžitama i ostalim zrnastim hranama pre trke. Uz veliku šolju Nes kafe sa mnogo mleka, odličan je doručak pre treninga, a uz salatu može da bude dovoljan za ručak. Nema stvarno ničeg boljeg od domaćeg, mirisnog, veselog, semenkastog integralnog hleba. Predstavljam vam...

Ksenijin integralni hlebić - hleb bez kvasca, dosade i životinjskih stvari


Sastojci
4 šolje nekog brašna od celog zrna ili "šarenog brašna"
1 šolja nekih pahuljica (ovas, ječam, raž, pšenica, štagod)
1 kašičica soli
1 kašika šećera
1 i po kašičica sode bikarbone (praška za pecivo)
4 kašike mlevenih semenki ili šolja izlomljenih semenki ili šolja i po celih semenki, ma samo da ima dosta semenki :)
2 i po šolje vruće vode
semenke i zrna za dekoraciju.


Objašnjenje
Šareno brašno - to je brašno u kome ima svega što nađete. Ja šareno brašno meljem u mašinici za kafu od celih zrna, pahuljica i svega drugog što mi se mota po kući. Poslednja inkarnacija šarenog brašna je sačinjena od pšenice, raži, ječma, ovsa, pirinča, soje, prosa, čemu je dodato kukuruzno i heljdino brašno. Nešto od toga sam kupila u vidu pahuljica (soja, ovas, ječam), nešto u vidu zrna (raž, pirinač, proso, pšenica), nešto u vidu brašna (kukuruz, heljda), sve donela kući i samlela, u jednom fantastičnom eksperimentu pravljenja brašna od deset različitih biljnih vrsta - usput sam dodala i neke ostatke kokosovog brašna, zarad dvocifrenosti. Naravno da nije neophodno toliko, ječam, ovas ili raž će biti dovoljni.

Semenke - suncokret, bundeva, susam, lan. Oni daju ta neka svoja ulja testu i čini mi se da to bolje rade kada su samlevena. Mada mogu i cela. U te svrhe je najbolji lan, zato što nema upadljiv ukus i zato možete da ga stavljate do mile volje. Ja sameljem i badem i orahe, ako imam.


Pravljenje
U startu se vidi da je ovde mlevenje najveći posao. Sve ostalo je gotovo brzinom svetlosti, ali mlin za kafu prima samo male količine zrna i treba baš dosta vremena da se sve lepo samelje. Ali tad ste bar sigurni šta sve ide u vaš hleb!

  1. Dakle, pomeša se sve praškasto i dodaje se voda, da sve bude lepo umešano. Testo treba da bude čvršće od običnog testa za hleb.
  2. Rerna se zagreje na 250 stepeni, pleh se podmaže maslinovim uljem.
  3. Od testa se naprave hlepčići ili pogačice, mada su prema originalnom receptu najbolje vekne. Preko njih se prospu semenke ili lomljeni orasi ili šta već, za dekoraciju.
  4. Hlepčići se poređaju po plehu i peku se nekih 20-30 minuta, u zavisnosti od vaše rerne. 
Kod nas je još uvek u toku rat između moje pedeset godina starije cimerke i mene oko toga da li pleh treba da se stavi gore ili dole u rerni, tako da ću vam reći šta smo zaključile čim pobedim u ovom sukobu.

Čuvanje
Kada se hleb malo prohladi, stavite ga u zatvorenu posudu i u njoj ga držite makar do kraja dana - najlepši je kad malo omekša.
Posle toga, treba ih držati u papirnatoj pa u plastičnoj kesi. Meni je to komplikovano, pa ih sve vreme držim u plastičnoj kantici eurokrema.
Ako ih držite zatvorene, posle par dana bi trebalo da ih premestite u frižider, da se ne bi pokvarili.

Jedenje
E, pa to kako god hoćete. Evo, sad ih jedem i radujem ze čvrstoj, krckavoj, keksastoj korici i mekoj sredini - a večeras će celi biti meki i sočni. Oh, kako samo volim ovaj hleb!

8. 2. 2011.

Dorćolska brda

Nekadašnja Velika pijaca, danas Studentski trg.
Ako ste imali vremena da primetite, jutro je bilo maglovito i banana-žuto. Studio B je u devet pokazao sedam stepeni, a na kalendaru treninga su mi za danas upisana brda. Bila bi greota ne proslaviti ovo predivno toplo vreme jednim poštenim jurcanjem gradskom opštinom Stari grad, dok se studenti još nisu probudili i krenuli po doručak, a đaci završili prvu smenu.

Na mapi su Dorćolska brda (Dragan Ambrozić kaže da tu padinu od Knez Mihajlove do Dušanove ne možemo zvati Dorćolom, ali ja ja stvarno ne znam kako bih je drugačije zvala - predlozi su dobrodošli!), uzbrdice i nizbrdice koje, jutros sam to shvatila, nikada nisam spojila u jedan trening. 

Predstavljam vam, dakle, mapu Dorćolskih brda, praćenu profilom terena. Google Earth file možete skinuti ovde.

Start i cilj označeni crvenom strelicom. Ukupno 11km.

Visinski profil. Ravno je Dunav pa Sava.

U 11 km je stalo: stotinak metara kaldrme (prva nizbrdica - Skadarlija), 6 zuba testere (redom Dobračina, Knjeginje Ljubice, Kapetan Mišina, Višnjićeva i Kralja Petra), dva prelaska pruge (jednom ka Dunavu, drugi put od Save), jedne oštre stepenice (poslednja uzbrdica - pored Brankovog mosta, stepenice koje izbijaju na Kosančićev venac), istezanje pored Skupštine.

Ono što se ne vidi je lepota mog, našeg Beograda ujutru, kad nemaš šta da radiš i slobodna si kao ptičica i nećeš čak ni da vežeš kosu koliko ti je lepo da lepršaš po vetru. Takođe se ne vidi led koji se uhvatio preko noći po minijaturnim baricama i izgleda sasvim benigno, al' majku mu njegovu, kad ga nagaziš tek vidiš da nije za šalu.

Ali, Dorćole, da te nema, valjalo bi te izmisliti.
____________________________________
Slika "Velika pijaca - Studentski trg." staribeograd.com 

6. 2. 2011.

Nefleksibilne noge i fleksibilni planovi


Nefleksi noge

Rekao mi je dr. Ortoped još onomad, oko Maratona 2010., da mi fali par stepeni ekstenzije u kolenima. Praktično, to znači da sam nefleksibilna, prilično zategnuta i kruta, da bi možda bilo pametno da se istežem često i redovno. 
I ja ga tako poslušam i počnem da se istežem posle svakog treninga. U stvari, lažem, mnogo više vodim računa o tome kad treniram radnim danima, sama, u teretani, nego nedeljom, sa drugarima, na otvorenom. A zašto je to tako? Ne znam. U teretani imam nekakav ritual - presvlačenje, pešačenje plus džoging pet minuta, ozbiljno trčanje na traci, istezanje, trbušnjaci, vežbe za leđa, ostale teretanske vežbe ako imam vremena, tuširanje, presvlačenje, kuća. Na Adi nemam ritual, imam samo ogromnu želju za vodom, bananom, keksom, čajem i nes kafom (tim redom) posle treninga. I odjurim u kafanu i ne stignem da odradim pravilno downward dog i ostale pseudo-joga stvari koje radim kad se istežem. Bez obzira na to, ja sam i dalje nefleksibilna i to prihvatam i razumem.

Fleksi plan


Ali zato mi je trkački plan totalno fleksi. Prvo sam samoinicijativno rešila da mi se subotom pliva i da ću jedan trkački trening da zamenim plivačkim - sada je toj odluci tri nedelje i, iako plivanje ima svojih problema i mana, osećam se odlično što sam to uvrstila u program. A drugo mi je postalo jasno danas - nema svrhe pridržavati se zacrtanog ako nije zabavno.

Simić i ja smo danas zacrtali 4 kruga oko Ade ili 30 i nešto kilometara, što je kao od centra Kraljeva do centra Trstenika (ste videli kako opasno zvuči kad se tako napiše?). Još juče sam imala neki ne tako dobar osećaj povodom današnje dužine, te tri sata napolju i neizbežnog umora posle. Naravno da sam danas startovala sa entuzijazmom - bilo je deset stepeni, pobogu - ali već od samog početka nešto nije išlo kako treba. Prvi krug sam mrljala, sa pulsom dva miliona, zadihana i umorna kao pas. Nije bilo bolje ni u drugom krugu, kada sam na pola rešila da se isključim iz razgovora koje su vodili drugari, a uključim muziku. Već tada mi je bilo jasno da mogu da trčim još jedan krug i ni kilometar više. U trećem krugu sam se zaustavljala nekoliko puta, da protresem kolena, ali više da protresem mozak, i nastavila da se vučem do kraja. Kraj sam dočekala slomljena, umorna i sa ogromnim osećajem olakšanja što su tih dva i nešto sata za dvadesetak kilometara gotovi.

A trening ne bi trebalo tako da izgleda. Trebalo bi, kao prošle nedelje, da trčim i cvrkućem.

Zašto je bilo tako loše? Naporni treninzi u toku radne nedelje, premalo spavanja i enormno veliki obrok prethodne noći, a preskakanje doručka tog jutra su sigurno doprineli tome da mi se nije trčalo.

Keep calm and carry on


Dobra stvar je, naravno, da je potpuno svejedno da li sam danas dobro otrčala ili ne, i nikako ne vidim da će ovo da utiče bilo na šta (sem na broj blog postova!). Važno je da sam ovaj fantastično topli dan iskoristila trčeći sa drugarima prepodne i šetajući se sa Voljenim popodne. I da ipak mogu da udarim jedno X preko današnjeg datuma u trening planu. Naravno da ću dopisati -8km, ali ova trening nedelja je zvanično gotova.

Radosna sam što ipak ne osećam užasan pritisak da stalno budem bolja i da radim više. Hoću reći, osećam potrebu da radim konstantno i redovno, jer je trčanje već postalo veliki i važan deo mog života, ali ne osećam potrebu da sagorevam. 

Primetila sam nešto kod svih ljudi koji svoj hobi shvataju ozbiljno, a naročito kod trkača: kada čovek počne da obraća pažnje na detalje i postignuća, kad krene da se takmiči, vrlo lako izgubi onaj osećaj radosti i ležernosti koju je imao na početku. Kada smo tek kupili patike, svaki novi trening je bio pobeda nad lenjim i pasivnim delom sebe, i zadovoljavali smo se samom činjenicom da smo napolju, da radimo. Već koju godinu kasnije, sve je drugačije - sitnice kao treninzi propušteni zbog bolesti ili nepostizanje ciljeva počinju da nerviraju, a planovi postaju sve složeniji. Tako i prilika za zabušavanje i skraćivanje treninga ima manje, jer su ulozi sada značajno veći.

Ne znam ni da li svi trkači osećaju potrebu da budu fleksibilni, da ukradu neki kilometar ovamo ili onamo, da skrate intervale za nekoliko, da odu kući ranije. Ali ako osećaš - samo napred! Neće ti zbog toga pobeći medalja na Olimpijadi!

_________________________

Slika: Residents of the Century Village Retirement Community Take Part in Organized Daily Exercises. The U.S. National Archives. flickr.com