30. 1. 2011.

15x5 ili Kako sam probila psihičku barijeru i pokazala da se treniranje ipak isplati.

Radost!
Danas sam trčala 2 kruga oko Ade (oko 15km) prosečnom brzinom 12 km/h što, kada se pretvori u univerzalnu trkačku jedinicu za tempo, iznosi 5 min/km.

Ne znam da li sam bila dovoljno jasna - oljuštila sam!

Osećam se kao da sam konačno pokazala sebi da mogu, da umem, da sam radila i da se to vidi. Svaki minut na traci, na asfaltu, za tegovima, svaki sekund razmišljanja da li sam dorasla ovome ili nisam, danas se isplatio. Uspela sam u nečemu što je pre godinu dana bilo rezervisano za druge, za one brže i jače od mene, za one koji mogu da povuku i da istraju. E, pa danas sam ja bila ta koja je mogla da povuče i da istraje.

Hej, čoveče, 15km 12km/h! Ja? Mora da se šališ!
Jesam li preživela? Jesam? Vau, čoveče!

Pre godinu dana...


Pre godinu dana je ovim tempom moj maksimum bio jedan krug oko Ade (7,7km). Bilo mi je teško, toga se sećam, ali sam izdržala. Nisam ni sa kim pričala, samo sam disala i srušila sam se posle, ali sam izdržala. Trčala sam sa "mojim momcima", Vekijem, Maretom, Acom i Arsom, i divila im se. Oni su tada, činilo mi se, bili spremni za nadljudske stvari: potrebno je bilo samo da vežu pertle i stvari fantastične i meni nedostižne će se same postići, kao ta dva kruga brzinom 12 km/h. Ovi momci su i dalje moji idoli, ljudi od kojih sam naučila toliko toga, i od kojih još uvek učim, samo sam ja drugačija - danas sam im se približila. Bio je to fantastičan, ponosan trenutak. Ja među velikima, među drugarima.

Kao kad prvi put uspeš sama da dohvatiš policu sa slatkišima.

___________________________________

Slika "Young girl jumping on a trampoline at the Sarasota High School Sailor Circus" State Library and Archives of Florida. flickr.com

25. 1. 2011.

Malo bola, molim! I čokoladu.

scoundrelfighter, "Ouch". flickr.com


Pokušavam da se naviknem na bolove, trzanje i cimanje i mišićima. Zamišljam da je to sve golicanje, istezanje, češkanje, da to moje telo radi, da nisam preterala i da nisam slaba, nego da to tako treba, da, ako ništa ne zateže i ništa ne svrbi, ništa se i ne dešava. Možda to nije ispravno, ali trenutno se trudim da stvari vidim tako, jer mi je, kao potvrđenoj prnicezi i razmaženkovićki, lakše da prevaziđem teškoće ukoliko se ubedim da one ne postoje.

Bol kao biber



Trudim se da zamislim da su ovi moji tinjajući, češući bolovi kao biber - mala količina ljutine na jeziku koja mi začini trening. Peckanje u mišićima, kao i zrna bibera u supi, čini da sam uvek na oprezu, da vodim računa da ne pregrizem tri odjednom i umrem od ljutine.

Bol u potkolenicama se umirio, stišao, prestao da me nervira. Oduševljena sam kako su obe potkolenice istrpele dva prilično teška treninga - jednu dužinu i jedna brda (hehe, "jedna brda", tek sad mi je postalo jasno kako je to smešno i gramatički nepravilno). Bojala sam se da će da mi se zamrznu i ukoče listovi, kao prošle godine pred maraton, da će da me bole toliko da ću početi da hramljem, da će uticati na moj korak i da ću oterati ceo svet u tri lepe i biti depresivna makar nedelju dana, dok ne prohodam opet. Ništa od toga se nije desilo, i za sada su mi i mišići i ligamenti potkolenica (relativno) mirni.

Sad me, pak, zatežu tetive u zatkolenoj jami, tamo gde se mišići zadnje lože butine pripajaju za kosti. Takođe, posle giga-dužine u nedelju, zaboleli su me mišići u slabinama, a i gluteusi su mi se aktivirali. Svaki mišić južno od pupka me češe i svrbi i vrpoljim se da bih se namestila da ne osetim ništa od navedenog.

Led i čokolada


Zamrzivač je pun leda namenjenog mom lokomotornom sistemu. Ritual "lediranja" nogu uvek započinje razmišljanjem šta ću prvo da hladim. Onda ide krema sa mentolom i zamišljanje da to deluje. Onda ide leškarenje. Onda ide čokolada i pokušaj učenja za januarski rok.

A ovo poslednje mi najteže pada. Ne čokolada, ovo drugo.

18. 1. 2011.

Đavolje potkolenice

Desna potkolenica je đavolje igralište.

Opet me bole potkolenice! Zarad boljeg pregleda situacije na terenu i zadovoljavanja znatiželje mojih najvernijih čitalaca, zonu najvećeg bola sam označila zvezdicom. Ova zona se malo širi ka unutrašnjoj i zadnjoj strani lista. Takođe, navijam za Partizan (zato je crvena zvezda jednako bol. shvatate?).

Znam da se bol u potkolenicama vezuje za početak treniranja, al' kod mene to nikad nije tako - ja sasvim dobro podnosim započinjanje, nastavljanje je to koje mi predstavlja problem. Prošle godine se ovakav jedan bol javio pred sam maraton, a nakon poslednjeg treninga dužine. Ne znam otkud, kako i zašto je rešio baš tad da se pojavi, ali znam koliko me je na samoj trci mučio.

I ne znam šta je u mom trenutnom planu i programu treniranja učinilo da me naprasno zabole potkolenice. Verovatno je nešto duža pauza (oko deset dana zaključno sa praznicima) i nagli povratak treniranju plus nove patike dvaput nedeljno plus promena terena sa pretežno trake na pretežno asfalt doprinela ovome.

Važno je da me za sada taj bol ne ometa. Nadam se da će i nastaviti da me ne ometa! Pa bila sam ipak vredna, stavljala led, antiinflamatorne kreme i istezala se pošteno, sve u nekakve ritualne vudu svrhe da se bol ne pojača. Još sam razmišljala o tome da zamenim jedan trkački trening plivačkim, kao i da motrim na podlogu na kojoj treniram.

Kako su vaše potkolenice? I, još bitnije, kako sprečavate bol u nogama? 

_________________________________

Slika: Muscles of the front of the leg; Anatomy of the Human Body - Gray's Anatomy* (izdanje iz 1918)

_________________________________

*Jasno, serija je nešto novijeg datuma. Takođe, serija je "Grey's anatomy". I Google će pre da pomisli da si pogrešio spelling, ali da te ipak zanima serija, nego da te zanima najstariji i najduže korišćeni anatomski atlas. 

15. 1. 2011.

Trčanje po pljusku


Pet, na sopstvenom primeru malopre naučenih, naravoučenija o trčanju po kiši:

1. Kiša pada i ja tu ne mogu ništa. Mogu da probam da tempiram trening tako da je zaobiđem, al' empirijski je dokazano da je to jedna glupost - njeno je da padne i pašće htela ja to ili ne. A moje je da trčim. 
Naravoučenije - progutaj žabu i izađi napolje.

2. Ako ne pada od ujutru, ona obavezno počinje istog sekunda kad zaključam vrata, a prestaje čim uđem pod tuš. To je pravilo s kojim valja računati.
Naravoučenije - pre ili kasnije ćeš trčati po kiši, iako ti se čini da si je zaobišao/la.

3. Po kiši je nešto hladnije nego po suvom, što zbog mokre odeće, što zbog vetra. Ali pošto je, shodno pravilu broj 2, ona najjača kada postane već kasno da se razmišlja o oblačenju, do sad nisam uspela svesno da unapred isplaniram oblačenje adekvatno za tu priliku. Jedino što mogu, ako mi je hladno, je da povećam tempo, da mi bude toplije.
Naravoučenije - stisni zubiće ili ubrzaj.

4. Žmirkanje zbog kapljica smara, al' ja pojma nemam ge je moj kačket. Nijednom se do sad nije desilo da sam stavila kačket kao prevenciju upadanja kapi u oči. 
Naravoučenije - u mirnodopskim uslovima pretraži kuću da nađeš kačket i stavi ga pored helanki.

5. Jedino suvo mesto na mom telu je oko kukova, tj. na prednjespoljašnjoj strani pojasa. Ako krene da pada, mp3 mi se skroz pokvasi dok se ja snađem da ga premestim. (Trivia: trenutno nosim sweex clipz mp3, koji ne obećava da može da izdrži kupanje!). A svi znamo kako mp3 plejeri vole vodu...
Naravoučenije - nađi "suvo mesto" i na njega premesti mp3 da ga zaštitiš.

6. Napolju nema žive duše. Nema naravoučenija.

____________________

Slika: Rain, Martin Place, Sydney, 1937 / by Sam Hood; State library of New South Wales Collection. flickr.com

13. 1. 2011.

Zombi stopala, pošast maratonaca

Trčanje je zakon. Trčanje je car. Trčanje je savršeno! Sve mi je toliko super, da bih mogla da pevam, časna reč. Da sam zapisala datum kada sam počela da trčim, sad bih ga slavila kao rođendan. I sve je jako lepo i divno i cvetno i leptirići i ptičice cvrkuću otkako sam maratonka.

Sve sem mojih stopala. Mojih zombi stopala.
Zombi baletanke, napravljene po uzoru na stopala izvesne maratonke, koja je želela da ostane anonimna. Sa behance.net.

Čini mi se da ona tako burno reaguju na svaki kilometar, da svaki put kad izujem patike vidim neku novu ranu. Nokti, koža prstiju, pete, ne postoji deo mojih nožica koji ne pati. A nije da nisam uradila ništa po tom pitanju, časna reč, trudila sam se toliko dugo da sam ispucala sve ideje. I sve opcije su iscrpljene - profi čarape otpadaju (1000+ din?), vazelin ne pomaže, menjanje patika ne dolazi u obzir, redovni pedikir je beskoristan... Pa šta sad ja da radim?

Kako vi rešavate probleme junačkih rana? Kako ih prevenirate, kako ih lečite? Da li hoćete da umrete kad se približava leto, a one crnobele italijanske cipelice sa otvorenim prstima vas gledaju i kao da se rugaju vašim nedostojnim prstićima?

9. 1. 2011.

Maratonka na putovanju - Kraljevo

Burton u Engleskoj, al' isti ovakav vam je Trešnjar!
Ćao, trkački i netrkački drugari!

Nadam se da ste večeras, pre kupanja, epizode Boljeg života i pakovanja knjiga za sutra, sravnili rezultate praznika. Nadam se da su vam praznici doneli mnogo ljubavi, đuskanja i divne hrane. Takođe, nadam se da to vaga neće pokazati.

A jeste zaboravili trčanje?  Ja nisam! Oduševljeno vam javljam da sam propustila samo jednu nedelju treninga (sad je pitanje da li ćete na to možda reći "celu jednu nedelju?" - svako bira svoj tempo) i to zbog prehlade. Dobro, poslednja tri dana pauze sam se razvlačila i izležavala umazana čokoladom, priznajem! Ali ove nedelje sam se vratila u velikom stilu - četiri treninga trčanja i tri treninga u teretani, i ja ne mogu biti srećnija.

Da, došla sam u Kraljevo!


Odrastajući u Kraljevu, nisam mogla ni da zamislim trčanje van Gradskog stadiona i Bedema. Kraljevački stadion je oronuo, prljav i asfaltiran, ali je jedini na kome kraljevački atletičari i atletičarke mogu da treniraju. Ovde sam čak i davnih devedesetih imala i nekoliko pokušaja da se bavim atletikom, a dvehiljaditih nekoliko epizoda noćnog gluvarenja na tribinama. Tu sam ove nedelje odradila i jedan zapaženi intervalni trening - zapaženi, jer su iznad stadiona autobuska i taksi stanica i tako se ljudi silno zabavljaju gledajući ko trenira.

Bedem je zemljani nasip pored Ibra, dug oko 2,5 km, gde ćete i najčešće sresti svo jedanaestoro kraljevačkih trkača. Tu je pao jedan deo srednje dugog treninga.

Ali ozbiljnu dužinu sam ovoga puta morala da osmislim sama - bedem i stadion otpadaju kad govorimo o ciframa preko 10km. I Google Earth se tu opet pokazao kao neprocenjiv alat - pomogao mi je da osmislim turneju po okolnim selima. Osmislila sam je unapred, memorisala i izletela iz kuće, sa idejom da ću da pitam usput kuda dalje, da istražujem različite puteve na raskrsnicama. i da se bar jednom izgubim. Dakle, da ću generalno da se snađem.

Za one koji poznaju Kraljevo i ovaj kraj, pa ih uz to i zanima kuda sam trčala, put je vodio od Ribnice preko Trešnjara i Zmajevca nazad u Ribnicu. Put je bio brdovit i nagađam da je visinska razlika između najniže tačke (moja kuća) i najviše tačke (neko brdo na Zmajevcu) bila oko 350m, dok je dužina staze bila, opet nagađam, oko 25 km. Ne znam tačno, zato što pojma nemam kuda sam išla! Donekle sam se držala putanje, ali sam sasvim sigurno napravila i jednu štraftu od nekih 6 ili više km na putu za Goč. Ako je to uopšte bio put za Goč!

Pa ipak, čini mi se da sam stvorila dobru mentalnu mapu kako ceo taj teren izgleda i kuda sam trčala, ali nije bilo šanse da to što sam videla uporedim sa mapom na Google Earth-u.

Najotpriličnija moguća mapa na svetu - ovuda sam negde išla, ne znam tačno.


Na GoogleEarth mapi, za početak, nisu ucrtana seoska gazdinstva sa više od pet ljutih pasa, a sam Bog zna kako sam ih samo zapamtila! Nije ucrtan deda koji pokušava da shvati kako to da žurim nekuda, al' da mi je svejedno kuda ("Nema dole ništa, šlus! Pa, nema, ima samo put i posle ima još puta - a gde ti treba tačno da stigneš?"). Nisu ucrtane suve hrastove šume pod snegom, nije ucrtana snežna staza utabana točkovima nekoliko Lada Niva koje prevoze badnjake, nisu ucrtani lovci i njihovo pevanje u šumi ispod. Nije ucrtana ni piš-pauza sa predivnim pogledom na dolinu.

A trkačima i skijašima i svima koji vole prirodu je jasna lepota hladnoće na obraščićima, vetra kosi, škripavog snega ispod nogu i sunca u očima. I slinavog nosa.

I predivnoća maminog ručka posle tuširanja.

Na kraju, moj disko-vrisko saundtrek oj dodole, ganc šumadijski.